PROSLAVA 10. TRAVNJA U SLIKAMA

PROSLAVA 10. TRAVNJA 2015.

CAMPAÑA: QUEREMOS VOTAR!!

Buenos Aires, febrero de 2015

Croatas de la Argentina:

La UACRA desea nuevamente expresar su beneplácito por haberse registrado un nuevo incremento en la cantidad de votantes que acudieron el pasado 11 de enero a la segunda vuelta de las ELECCIONES PRESIDENCIALES de la República de Croacia.

Resulta interesante además destacar que finalmente  hemos logrado duplicar la cantidad de participantes en comparación con el acto electoral anterior, ascendiendo a una cifra final de electores únicamente superada en la época de los primeros actos electorales tras la independencia de Croacia.

Entendemos que esta revitalización participativa puede y debe continuar creciendo, teniendo en cuenta que existe aún un gran número de ciudadanos croatas en la Argentina que no ejercen su derecho al voto,  principalmente por residir en ciudades y pueblos de diferentes puntos del interior del país alejados de la Ciudad Autónoma de Buenos Aires, donde se encuentra, por el momento, único lugar oficial de votación de la Argentina, o bien por no estar adecuadamente informados.

Teniendo en cuenta esta realidad y de cara a las próximas ELECCIONES PARLAMENTARIAS de la  República de Croacia que se llevarán a cabo en la segunda mitad del presente año, hemos resuelto iniciar una CAMPAÑA DE RECOLECCION  DE FIRMAS DE CIUDADANOS CROATAS EN LA REPUBLICA ARGENTINA

con un triple propósito:

1)      Peticionar a las autoridades de la República de Croacia que corresponda la apertura de más lugares de votación en otras ciudades del interior de la Argentina.

2)      Ir elaborando una Lista de Datos de los Ciudadanos Croatas de la República Argentina (el acceso a la Base Oficial de Datos no se encuentra disponible para los Ciudadanos en orden a la legislación europea) con el objeto de poder ir informándolos con mayor eficiencia, neutralidad y anticipación,  acerca de todos los eventos electorales que se vayan presentando en el futuro, y de todas las cuestiones pertinentes vinculadas a los mismos.

3)      Peticionar a las autoridades de la Republica de Croacia la obtención a distintos beneficios y programas especiales a los que como ciudadanos tenemos derecho, tales como solicitud de Profesores de Idioma y Folklore, solicitud de becas de estudio, participación en programas de intercambio de estudiantes, acceso a estudios Universitarios o de Post grado, participación en Congresos y Encuentros de carácter Científico, Cultural, Deportivo, Profesional, etc.    

A los efectos de poder llevar adelante esta campaña, les enviamos en archivo adjunto la planilla oficial para recolección de firmas que podrán Uds. imprimir y luego utilizar para hacerla firmar por sus familiares, amigos y miembros de su Organización Croata (exclusivamente a aquellos que posean ciudadanía), para luego hacérnosla llegar personalmente o por correo a la siguiente dirección:

L Lugones 4936, (C.P.: 1430), CABA, Argentina

         

Saludos cordiales

Dubravka FRKOVIĆ JURUN                                             Vjera BULAT PETROŠIĆ

                  Secretaria                                                                          Presidente

Comisión de Relaciones con la República de Croacia y el Exterior de la UACRA:

Jure Dragicevic, Tomislav Frkovic, Jure Gadze, Mirko Hasenay

GOVOR PROF. TOMISLAVA FRKOVICA NA PROSLAVI 10. TRAVNJA 2012 U BUENOS AIRESU

Hrvatice i Hrvati:

«... prema prošlosti stavovi mogu biti razliciti:

Ima ljudi koji toliko cijene prošlost, da ne dopuštaju bilo kakvu kritiku.  Samo je hvale. I stvarno žive u prošlosti.  Njima se prošlost pretvara u životnu svrhu, umjesto da im bude UCITELJICA ZIVOTA, iskustvo koje ce ih povesti prema sretnijoj buducnosti.

Ima pak drugih koji s toliko kritike nastupaju prema prošlosti, da sijeku granu na kojoj sjede, jer BEZ PROSLOSTI NEMA BUDUCNOSTI.

Onaj koji se odrice svoje vlastite kao i narodne prošlosti nalazi se izgubljen u svijetu, kao siroce, bez oca i majke.

Tek onaj koji prošlost cijeni, uci iz nje, proucava što su rekli naši stari, što su ucinili, kako su se borili i u cemu su pogriješili, te na temelju izucenoga radi za bolju buducnost, stvarno predstavlja pravog borca u opcenarodnom pokretu».

Slijedeći poruku ovih  prethodnih misli izrecene od, po vecini nama, nezaboravnog dra Ive Korskog, odlučio sam danas iskoristiti ovu  priliku, kako bih podijelio s vama čitanje triju (vrlo lucidnih) razmišljanja u vezi s desetim travnja.  Svako razmišljanje pripada predstavnicima razlicitih generacija:

U ime desetotravanjske generacije, kao izravni predstavnik (i protagonist) tog povijesnog dijela naše povijesti, pročitat ću riječi hrvatskog borca, političara i filozofa profesora Ivana Oršanića.

U ime srednje generacije, čut cemo riječi koje nam šalje iz Domovine Profesor Mario Ostojić. On je rođen i odgojen (kao mnogi od nas tu prisutnih) u Argentini, ali od samoga početka Domovinskoga Rata pa sve do danas, živi u Hrvatskoj, gdje se ozbiljno bavi političkim javnim životom.  

I na kraju, u ime mlađe generacije, citirat ću vam riječi Ante Birina, vrlo mladog hrvatskog profesora povijesti (člana Hrvatskog instituta za povijest) iz njegovog djela Ustaštvo i Nezavisna Država Hrvatska između znanstvenih istraživanja i političkih odrednica.

Započnimo s mislima profesora Oršanića koji nam odmah na početku svoje vrlo oštre analize jasno pokazuje odakle potječu napadi na povijesnu pojavu desetoga travnja i Nezavisne Države Hrvatske:

«Svima bez ijednog izuzetka, koji su do sada dotaknuli povijesni period NDHe s karakterom iskljucivog napadaja, ili zbog toboze nekog, vanjsko-politickog razloga, odjelivanja ustastva od hrvatskog naroda, moze se dokazati pomanjkanje politickog, filozofskog, socioloskog znanja, te volje i sposobnosti da u ovu pojavu hrvatskog naroda udu s dubokom intelektualnom, moralnom i nacionalnom odgovornoscu.

Osobito oni, koji su svoj zivot, zelje i djelovanja intelektualnog i politickog rada razvijali na historijskoj varianti jugoslavenske domovine, nastoje tvrditi da su ustase zlocinci s kojima hrvatski narod nema nista zajednicko, ili cak da se upravo po ustastvu, moze pokazati da bi Srbi i Hrvati bili jedno i jedan te isti narod.

Samo historijska varianta jugoslavenstva bi htjela da je ovo istina i da se ovako interpretira ustaski period hrvatske povijesti, i samo prijatelji te varijante u vanjskom svijetu zele da se takva interpretacija ucini sluzbenom interpretacijom hrvatske politike, jer onda racunaju da u njoj ima pasti i ideja drzave Hrvatske na medjunarodnoj platformi, kao previse vezana s takvim ustaskim imenom».

Medjutim povijest se ne briše.

Poslušajmo sada kako nam hrvatski desetotravanjski intelektualac nastoji solidno definirati ne površnu, nego pravu duboku duhovno-povijesnu  istinu o hrvatskom narodu u ustaškom periodu hrvatske povijesti:

«Povjesna je istina da je u ustastvu bila olicena ideja drzave i borba do smrti za drzavu.

Povjesna je istina da je ustastvo bilo u ovom smislu prihvaceno po ogromnoj vecini naroda.

Povjesna je istina da ustastvo nije prihvaceno kao stranacko-politicka organizacija hrvatskog naroda.

Povjesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za drzavnu opstojnost nije bilo ni komunofilsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fasisticko.

Hrvatski narod, u ustaškom periodu hrvatske povijesti, htio je svoju drzavu, bio je pripavan boriti se protiv svih, bez obzira na ideologije, i cinio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato sto su oni, svaki posebice, tu drzavu rusili;

Jedni, u sluzbenom karakteru prijatelja i saveznika, Drugi, u sluzbenom karakteru neprijatelja, a treci, bez ikakva sluzbenog karaktera, no stvarno u svim mogucim okvirima; jedni komunisti, drugi fasisti, treci demokrati».

Međutim, nakon ovih kategoričkih definicija o nuklearnom sadržaju desetotravanjske revolucije, ne želeći upadati u puki idealizam, nego vođen realizmom kojega samo može nadahnuti prava ljubav za istinom, profesor Oršanić također hrabro te iskreno kaže:

 «Istina je da je u tom periodu bilo satelitkih dusa, kao sto je istina da je za odlucujucu vecinu ideja nazavisnosti bila sredisnja ideja svekolikog djelovanja.

Istina je da je bilo osoba koje su gledale iskoristiti revolucionarno i ratno stanje iskljucivo za svoje sadisticko-zlocinacke instinkte, osobe koje su zaboravljale da politika bez odgovornosti ne vodi trajnim uspjesima, kojima se zavrtjela glava uslijed visine polozaja na koje su se popeli: i po zaslugama, i bez ikakvih zasluga. ...

Ali istina je i to, da cijela hrvatska povijest ne poznaje ta divna, genijalna, pa cak i svetacka junastva i djela koja su vjekovi spremili za ovaj period borbe za slobodu i nezavisnost.

Samo najvulgarniji prostak moze svemu tome davati oznake i razloge fasizma i satelitstva.

Povijest se ne brise»  

U sljedecim redovima prof. Oršanić nastoji rasvijetliti povijesne uzroke koje stoje iza razvoja događaja onako kako su se manifestirali te tumači:

«U hrvatskom je narodu stoljecima slagano I slozeno mnogo toga sto ga je politicki, ekonomski, duhovno I moralno imalo dotuci, zatuci, unistiti, razrovati I pokvariti.  Po svakom komádicu hrvatske zemlje sloboda je nemilosrdno gazena, a oni koji su je htjeli nositi, propovijedati I ostvariti, najsurovije su proganjani.

Covjek Hrvat ne bi bio ljudsko bice, a Hrvati povijesno bice, kada ne bi neprestano osjecali prirodnu I urodjenu teznju za slobodom koja je ugusivana I gazena danima, godinama I stoljecima.

Stoljeca slazu zelje I teznje, sve sto je gledao, osjecao I dozivljavao narod.  A slozeno je mnogo toga: I dobra I zla.

U povijesnoj varijanti hrvatske drzavne ideje, kao ideje slobode, ti dani, te godine, ta stoljeca eksplodiraju, naslage su nasle otvor slobode, lava je potekla I zacrvenila se.

Kojim je to cudom mogao hrvatski narod biti iskljucivo svetacki, junacki, dobar, plemenit I odgovoran, kada mu se jos k tome suprotstavljaju na putu slobode I ostvarenja I takozvani prijatelji I neprijatelji, pa cak I nekakva «braca» jugoslavenske varijante…..

Zasto nije eksplodiralo samo I iskjucivo sve sto je lijepo i dobrođ

Zasto i kako, jasno je, kada su vjekovi nase povjesti pripadali onima koji su lijepo i dobro unistavali i progonili.

Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne mozemo zeljeti, i nismo zeljeli, da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo takodjer u nama i po nama.

(Oni koji su se grcili od jada i nevolje sto ne ide kako treba i koji su grijesili, ne shvacajuci zasto su slobodu oznacili grijehom – jer nisu bili gospodari vjekova; oni koji su u borbi sve izgubili; ona zemlja natopljena krvlju; oni kojima je jedina ambicija bila dati sve, a ne uzeti nista, svi mrtvi i zivi, pravedni i krivi, sav onaj narod koji je oko ideje slobode dao i davao sve sto je imao i kako je imao, zna samo za jednu interpretaciju:

Period od godine 1941.-1945. bio je PERIOD BORBE ZA DRZAVU KAO UVIJET NARODNE SLOBODE.»

Na koncu svojega hrabrog i vedrog izlaganja ovaj desetotravanjski prvak, kojega nisu niti slavni niti tragični povijesni događaji uspjeli duhovno zatvoriti niti slomiti, nego su ga, naprotiv, učvrstili prema budućim borbama, lišen ikakvog kompleksa malovrijednosti poručuje nam kako se moramo ispravno postaviti prema događajima naše prošlosti:

«Nismo mi konacno prvi narod koji je nakon dugih vremena borbe za slobodu prosao kroz jedan revolucionarni period.

Tko hoce, na primjer, francusku revoluciju shvacati samo kao rezanje glava na giljotini u najblazem je smislu lud; tko hoce hrvatsku revoluciju gledati samo u zlocinu – nista manje.

Jako bismo se prevarili misleci da bismo trebali iznositi samo lijepe stvari iz nase povijesti, a samo se braniti ako bi nam neprijatelji iznosili neugodne.  Medjutim, mi trebamo nase neugodne stvari zbog nas, isto kao i lijepe.  Povijest se ne prelazi presucivanjem , jer je povijest i u nama, ako smo narod.

Ako se, dakle, uputimo svome povijesnom bicu iskreno i s ljubavi, bez lazljiva straha od bilo koga i vjesto nametanih sugestija o nasoj povijesti, utvrdjivat cemo malo po malo da se iz prividne slabosti dizemo sve snazniji, tako da nikakvi outsaideri, surogati i diskretni spekulanti nece moci iskrivljavati pravu nit hrvatske volje za slobodom od jucer, od danas a za sutra.

POVIJEST SE NE BRISE – NI U SVOJIM STRAHOTAMA NI U SVOJIM VELICINAMA, NICIJA, PA NI HRVATSKA, NIKOME ZA VOLJU, LJUBAV, STETU ILI KORIST.    

Prijeđimo sada na riječi jednoga  pripadnika  srednje generacije – profesora Marija Ostojića. Mario pripada onom dijelu hrvatskoga naroda koji se je silom prilika rodio izvan Hrvatske, jer su njegovi roditelji nakon Drugog svjetskog rata  morali napustiti domovinu kako bi preživjeli jugokomunistički pokolj. Oslobođen jugomarksističkog pranja mozga, odgojen i školovan u slobodnom svijetu i u okviru naše rodoljubne i kršćanske sredine tu u Buenos Airesu, 1991. godine napušta sve, te odlazi u Hrvatsku kako bi se priključio novoj borbi hrvatskoga naroda za slobodu.

Poslušajmo pozdrav koji nam ovom prilikom u duhu zahvale šalje iz Hrvatske:    

«Danas smo zahvalni desetotravanjskoj generaciji:

- jer je iskoristila povijesnu priliku i ostvarila hrvatsku državu 10. travnja 1941.,

- jer je (hrabro) branila tu državu, iako ju nije uspjela obraniti,

- jer je nakon poraza 1945. zločinački ubijena na Bleiburgu i na Križnim putovima, okrutno kažnjena u Domovini i raseljena po svijetu, ali

- jer je unatoč tragediji, sačuvala Hrvatsku Državnu Ideju i Ideju Narodne Slobode,  i prenijela te ideje nama.

 Popratimo pažljivo sada razumno povezivanje povijesnih iskustava koje nam prenaša: 

«Zahvalni smo desetotravanjskoj generaciji jer je prenijela te ideje Nama (sljedecim generacijama) koji smo, uz Božju pomoć i požrtvovnost hrvatskih branitelja, opravdali njihovu borbu i obnovili Hrvatsku Državu 15. siječnja 1992.

Tad je desetotravanjska generacija jasno pokazala da se u prošlosti borila isključivo za hrvatsku državu,  podržavši, 47 godina kasnije, istu borbu. Iako su je (sada) vodili oni koji su se tijekom Drugog svjetskog rata borili protiv te iste (ondasnje) države.

Desetotravanjska generacija nije se - kao partizani 1941.- digla protiv nje jer ju je vodio jedan bivši partizanski general (Dr. Franjo Tudjman). Već ju je podržala,  i onda kada je bila dobrim dijelom okupirana i amputirana, i sada, kada joj je iščupana utroba: Bosna i Hercegovina, za razliku od neprijatelja, koji su se borili protiv Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme Drugog svjetskog rata i protiv Republike Hrvatske od 1990. do danas.

 Neprijatelji koji ostaju isti i tada i danas, a ti su (dobro ih znamo) Jugoslaveni, Velikosrbi,  Komunisti i njihovi pokrovitelji u međunarodnoj zajednici.

Oni (ti neprijatelji) su tijekom 45 godina, propagandom uspjeli prišiti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zločinački karakter, a poglavniku dr. Ante Paveliću etiketu zločinca, i pokušali i pokušavaju povezati Nezavisnu Državu Hrvatsku s novom državom Republikom Hrvatskom, i poglavnika dr-a. Antu Pavelića s predsjednikom dr-om. Franjom Tuđmanom, nadajući se da će na tome Republika Hrvatska:

- pasti i biti priključena nekoj trećoj Jugoslaviji,

- a ukoliko to ne uspije, da će otežati hrvatsko osamostaljenje,

- a ako ni to ne uspije, njezinu afirmaciju.

Prvo (tj. Priklucenje nekoj trecoj Jugoslaviji) nisu uspjeli, iako se još uvijek nadaju, a drugo (otezavanje hrvatskog osamostaljenja) itekako jesu.

Medjuitim, mi smo danas svjesni: da ni oni ni njihovi vanjski pokrovitelji ne odustaju, nego to pokušavaju u okviru nekakve „regionalne politike». Svjesni smo i da se država mora neprestano braniti i da se ne smijemo uzdati ni u koga.

To je iskustvo desetotravanjske generacije i iskustvo iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Dragocjeno iskustvo koje ne smijemo zaboraviti. Državni okvir kojeg smo postigli, unatoč svim mogućim poteškoćama, jedino je jamstvo koje imamo za izgrađivanje Domovine u skladu s našim željama i potrebama.

Afirmacija države, i slobode u njoj, traži od nas GRADJANSKU HRABROST kako bismo izgradili narodni život na temeljima samostalnosti i nezavisnosti, bez klečanja pred moćnima i bogatima.

Dragi naš Mario, konacno. završava svoje rjeci sljedecom  porukom:

«OPRAVDAJMO ZRTVE IZ DALEKE I BLIZE PROSLOSTI RADECI NA AFIRMACIJI SVEGA ONOGA ZBOG CEGA SU TE ZRTVE PALE.»

Na koncu, dozvolite mi da dovršim ove riječi, citiranjem dva kratka dijela znanstvenoga rada tituliranog: «USTAŠTVO I NDH IZMEđU ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA I POLITIČKIH ODREDNICA» kojega je, u okviru Hrvatskog Instituta za Povijest, elaborirao, nedavne 2009. godine, mladi hrvatski intelektualac doktor Ante Birin, pripadnik najmlađe domovinske generacije.

Želio bih reći da ćemo:

unatoč svim dubokim posljedicama koje su hrvatskom narodu nanijele stoljetna otrovna ideja jugoslavenstva i dugogodišnja perverzna ideologija titoizma,

unatoč velikim štetama i posljedicama Domovinskoga rata,

unatoč velikoj konfuziji i korupciji koja je čak i nakon 20 godina formalne slobode sveprisutna u Domovini, među inim, zbog vladavine prevelikog broja pripadnika bivšega režima koji se predstavljaju kao tobože zapadni civilizirani političari, a koji su ustvari ostali balkanci i komunisti, dakle unatoč svemu tome,  preko Birinovog djela,  cemo moći sretno ustanoviti kako se u našoj dragoj Domovini ipak, malo pomalo, polako ali solidno i stručno, pojavljuju vrlo jasni pogledi na pravu povijest, pogotovo kod nekih mladih visokoobrazovanih naraštaja.

U samom uvodu rada Ante Birin kaže ovako:

«Unatoc slomu komunizma  i raspadu Jugoslavije, ocjene Jugoslavenske historiografije o odredjenim pojavama i dogadjajima iz novije hrvatske povijesti, osobito kada je rijec o ustaskom pokretu i NDH-oj ostale su i sluzbenom verzijom hrvatske historiografije.

Ovaj rad, preko niza primjera, nastoji ukazati na ovo politicko-ideolosko tumacenje koje se i dalje, pod krinkom znanosti, pokusava nametnuti kao nepristrano, a koje nam pokazuje kako se historiografija i dalje, unatoc protivnim tvdnjama, koristi kao sredstvo politicke promicbe i nametanja ideoloskih obrazaca.»

U sažetku iste publikacije (koja je tiskana tu u Argentini u naknadi Hrvatskog doma lanjske godine, i koja će uskoro biti prevedena na druge jezike), mladi hrvatski intelektualac, kome nitko ne može prilijepiti etikete prošlosti, bistro demantira:

«Slom komunizma i raspad Jugoslavije otvorio je pocetkom 1990ih mogucnost za objektiv-niju znanstvenu analizu i reinterpretaciju novije hrvatske povijesti, osobito kada je rijec o ustaskom pokretu i NDH-oj.

U mijesto toga, dotadasnje su ocjene jugoslavenske historiografije -  koje su se uklapale u politicko-ideoloske okvire koje je nametala komunisticka partija i jugoslavenska drzava -  postale i sluzbenom verziom hrvatske historiografije.

Svaki pokusaj osporavanja i reinterpretacije tih politicko-ideoloskih ocjena i teza, kojima se tijekom skoro pedeset godina sustavno ocrnjivalo ustaski pokret i NDH-u, pritom se, od jednog dijela povijesnicara , proglasava pukim politickim i historiografskim revizionizmom...

Kada je o ustaskom pokretu rijec, on se i tako, dalje prikazuje naci-fasisticki pokret za koji je izgleda bitno jedino to:

- da je u borbi za neovisnu Hrvatsku zagovarao naj radikalnije metode borbe

i za koji se tvrdi:

- da je bio opsjednut nasiljen,

dok se, nasuprot tome,

- analiza uvijeta u kojima je nastao i oblikovao se,

- analiza njegovih osnovnih ciljeva i vanjsko politickih cimbenika koji su predodredili buduca saveznistva, pritom:

jednostavno izostavlja ili stavla u drugi plan.

Istovjetna «znanstvena» metodologija –

- koja svjesno presucuje uzroke a istice posljedice,

- koja dogadjaje i procese hotimicno vadi iz povjesnog konteksta i njima manipulira –

vidljiva je i u pristupu NDH-e koja se i dalje prikazuje tek kao puka nacifasisticka tvorevina.

S podjednakim zarom, skojim se u historiografiji:

- i dalje cesto preuvelicavaju zlocini porazenih,

istovremeno:

- se besramno umanjuju zlocini pobjednika,

(kako to najbolje pokazuje primjer Bleiburga i Kriznog Puta.)

Na koncu svojega briljantnog izlaganja nazalost bolno konstatira da:

«Ovo politicko-ideolosko tumacenje novije hrvatske povijesti........postalo je i sluzbenim stajalistem Republike Hrvatske te je, na neki nacin, LEGALIZIRANO IZVORISNIM OSNOVAMA Ustava Republike Hrvatske.

Te tako  PRILIKA da se, osiguravanjem Ustavne NEUTRALNOSTI drzave prema sukobima iz proslosti jednom za uvijek PREVLADAJU STARE PODJELE, na taj je nacin PROPUSTENA, sto je hrvatsku historiografiju ponovno PODREDILO politickim, a NE ZNANSTVENIM odredicama.» 

Ovo zadnje predstavlja razlog zbog kojega, jednostavno bi nadodao, znacaj ovih nasih svakogodisnjih Konmemoracija u Dijaspori poprimaju nanovo puno vecega smisla nego sto mi zamišljamo, barem sve dokle god demokratski zivot u Hrvatskoj ne poprimi sadrzaj autenticne integralne slobode.

Draga braco Hrvati: neka jos jedno bude receno: 

POVIJEST SE NE BRISE – NI U SVOJIM STRAHOTAMA NI U SVOJIM VELICINAMA, NICIJA, PA NI HRVATSKA, NIKOME ZA VOLJU, LJUBAV, STETU ILI KORIST.

Slava svim hrvatskim palim borcima svih vremena!!!!

Živio deseti travnja!!!!

Živjela Integralna Sloboda Hrvatskog Naroda!!!!

MJESECNIK HRVATSKOG DOMOBRANA

Vec niz godina Glavno Starjesinstvo Hrvatskog Domobrana izdaje mjesecni bilten u kojem se publiciraju uglavnom clanci i vijesti iz Hrvatske, ali i najave i komentari aktivnosti hrvatske zajednice u Buenos Airesu.
Od ove godine cemo stavljati i na ovaj blog sadrzaj "Hrvatskog Domobrana". Izgled ce biti malo drugaciji od tiskane verzije, samo radi toga sto "virtualna verzija" ne troši papira.

Br. 1/2-2013 Br. 3-2013

Proslava 10. travnja

dobrodošli!!!